Kozice u bogatom, kremastom šafran umaku. Desetominutni obrok sa osam jednostavnih sastojaka koji će vas ostaviti bez daha.
Malo prije nego će se zatvoriti u sobu da napiše 100 Godina Samoće, Marquez se ukrcao na Greyhound autobus, i krenuo na put kroz duboki jug Faulknerove Amerike. Bilo je to šezdesetih. Ne mogu ni da zamislim kako se on, čovjek iz Kolumbije (koji u to vrijeme nije bio poznat po blagu koje će ostaviti iza sebe, i u to vrijeme je bio samo još jedna misterija maslinaste kože) osjećao, koja čula su najviše odjekivala. Pa čini mi se da se i danas ne može mnogo vidjeti kroz prozore autobusa na autoputu, tako da sam radoznala da li je uopšte i vidio Faulknerov svijet. Da li su ga emocije štipale na isti način? Da li je udisao iste mirise? Da li ga je bolje razumio? Pitam se koliko puta je autobus stao, i šta je Marquez radio kad bi izašao na vrući asfalt i atmosferu juga iz šezdesetih. Najviše bih voljela znati koji gradić u Mississippi-ju i Georgia-ji mu se svidio, i u kojima je vidio svoju Barranquilla-u kako gleda nazad u njega.
Sarajevo mi se svugdje priviđalo u Americi.
Snovi, i snovi, i snovi u SAD su bili o Sarajevu. Nekad melanž snova. Sarajevo i Vašington. Sarajevo i Njujork. Sarajevo i nešto drugo. Ali uvijek Sarajevo. Uvijek njegove ulice. Uvijek most Dva ribara koji sam prešla milion puta. Neka mješavina gradova, a sve moj grad. Izbrisala sam ga i gradila kako sam htjela. Ogromnost osjećaja koji su mi dolazili kroz snove su djelovali na mene toliko da ih dugo nisam mogla otresti od sebe. Ti osjećaji, nisu svi bili loši, neki su bili čak i vrlo ugodni, su donosili sa sobom još jedan osjećaj da je nešto drugačije, i da sam živjela paralelno. I nekako, vidite, nisam znala kako da kroz paralelu uvežem prošlost i sadašnjost.
Nikad se nisam mogla potpuno opustiti.
Besvjesno, dio mene je ostao u Sarajevu i nastavio je da živi svojim životom. Nisam je nikad upoznala. U očima drugih izbjeglica sam vidjela njihove dvojnike. Naši dvojnici žive naše druge žviote, a nikada ih nećemo upoznati. Nikada nećemo saznati kakvi bi ovi životi bili da smo ostali. Ove izbjeglice stare i mlade vide svoje Banje Luke, svoja Brčka, svoje Bagdade u drugim zemljama, u drugim gradovima.
A čak i u istoj zemlji, kad jednom napusitite svoj dom, za sobom ostavite dvojnika. I dok ste u Santa Fe-u, vaš dvojnik je u Cincinnati-ju, u istim ulicama u kojima ste odrasli. Čak i ljudi koji nikad ne napuste svoj grad su zaraženi dvojnicima, ali ovi pripadaju blažoj vrsti, i više-manje ostaju u prošlosti.
Nisam nikad gajila veliku ljubav prema Faulkner-u, uvijek sam bila Marquezova djevojka. Što ima smisla, jer mi balkanske duše smo stvorenja bliža magijskom realizmu, i u literaturi i u životu. Nadrealizmu isto. Mi smo usklađeni sa svim osim realnosti. Ne mogu izbrojati koliko puta sam se vozila američkim autoputevima pokušavajući da vidim Ameriku kakvu je Marquez vidio, nadajući se da će čestica toga nečega da se zalijepi za mene. Možda bih se i ja vratila, zaključala se u sobu, i pustila metaforičnu Mercedes da mi otresa pepeljare dok ja pišem jednan od najvažnijih komada literature 20tog stoljeća.
Najdublji osjećaj koji sam imala, i ono što mi najviše fali iz Amerike, sad kada su mi stopala opet čvrsto u rodnom gradu, su ti autoputevi.
Sav taj prostor. Drveće koje juri tako brzo da podsjeća na impresionističko platno. Sati u autu bez destinacije. Nebesa koja asociraju na one iz crtanih filmova, isprekidana mostovima koji nose ljude na druga mjesta u hiljadu direkcija, u hiljadu različitih života. Vjetar, koji se nestašno igra sa kosom. Četiri otvorena prozora u autu plus klima, i ja potpuno vakcinisana od propuha u ovom dalekom svijetu. Muzika. Nedostatak muzike. Polukružni izlazi u gradiće, u polukrugu od skoro 360 stepeni, i lakoća sa kojom se neko može od-gubiti. Vruće, mokro, zamarajuće sunce Istočne obale radi kojeg se osjećate da ste ribar u gradu bez ljudi. Jedva primjetni smrad mora, jer nikad niste predaleko od mora kada ste na Istočnoj obali. A Amerika Istočne obale je Amerika u kojoj se osjećam najviše kod kuće.
Danas, dok vi strpljivo čekate da skupim razbacane misli, i zakopam svoje autoputeve u sigurne sefove svojih sjećanja, pravimo kozice u umaku od šafrana. Ovaj recept sam dobila od Bosanke koja je živjela u Belgiji i radila u portugalskom restoranu. Pitam se gdje je u Belgiji Sarajevo gledalo pravo u nju.
Amerika mi se priviđa svugdje u Sarajevu.
(Ako niste sigurni da je ovo dovoljno kozica, dodajte još više. Što se mene tiče, nikad dovoljno kozica. Umak je jednostavan i vrlo ukusan. Ako želite da nekog impresionirate jednom kvalitetnom večerom, nećete pogriješiti da napravite ovo za večeru. Kozice obrocima daju mekoću koju samo morski plodovi mogu pružiti. U međuvremenu, šafran mu daje neku notu dinje. Neznatno prskanje limunom, pred sami kraj, pojača i zapečati ukus… Ako želite probati još neke specijalitete sa morskim ili riječnim plodovima, preldažem vam rižoto u bijelom vinu, oslić sa klasičnom krompir salatom, ili dalmatinske lignje. Samo me ne pitajte da biram za vas!)
Yield:
Category:
Print
PinIngredients
- 500 grama zaleđenih kozica
- 1 kutija tjestenine za 4 (špagete ili tagliatelle)
- 5 supenih kašika maslinovog ulja
- 2–3 češnja bijelog luka (oguljen, sitno nasjeckan)
- 1/2 čajne kašike šafrana
- So i biber po ukusu
- 1 limun (samo đus)
- 225 mililitara vrhnja za kuhanje
Instructions
- Izvadite kozice iz zamrzivača 30 minuta prije kuhanja.
- Napravite tjesteninu po instrukcijama na kutiji.
- Dok se tjestenina kuha, u većoj tavi zagrijte maslinovo ulje na srednjoj temperaturi. Kad se zagrije, dodajte kozice i pržite oko 2 minute sa svake strane.
- Dodajte bijeli luk i začine. Promiješajte i prelijte vrhnjem za kuhanje preko kozica. Smanjite temperaturu na najniže i dinstajte dodatnih 5 minuta. Prelijte đusem od limuna i promiješajte.
- Poslužite umak preko tjestenine.
Leave a Reply