Šta biste mogli napraviti za večeru sa jajetom, brašnom i malo piletine… i manje od sat vremena na raspolaganju? Ja vam predlažem bosansku verziju pileće pite, od milja nazvane kvrguša!
Već smo mi zajedno pravili kvrgušu. I ispala je sjajno! Ja sam u međuvremenu malo eksperimentisala, popričala i sa rodicom, i pred nama je još ukusnija, sočnija kvrga koju ćete stalno praviti. To vam mogu obećati!
Da se podsjetimo, kvrguša je bosanska verzija pite od piletine. U nazivu ima riječ “kvrga” jer iz tijesta vire pileći komadi koji strašno podsjećaju na zglobove na rukama. Kvrguša je ukusno i sočno jelo, bogato i proteinima i ugljikohidratima.
Slobodno koristite sve dijelove pilećeg mesa koji su vam se zatekli u frižideru, batake, karabatake, bijelo… Sljedeći korak je da izmiješate jaja i brašno, dodate piletinu u tu smjesu, pa sve stavite u rernu. Ono što će ispasti na kraju je mnogo impresivnije nego što biste očekivali od samo nekoliko uobičajenih sastojaka.
Kako sam vam ranije već spomenula, nisam neki fan piletine. Ali ima nekoliko jela u kojim je volim, i kvrguša je jedno od tih jela. Na kraju krajeva ne mogu zanemariti pileću „prilagodljivost“ receptima. To meso je tako korisno i svestrano. Međutim, ono što je izazovno je napraviti jelo tako da piletina bude sočna i mekana.
Ponekad se sjetimo nekih ljudi i njihovih života potaknuti nekim usputnim asocijacijama koje znaju biti tako male i uobičajene, rekli bi čak nevažne, kao recimo piletina.
Prije dosta vremena, u zgradi mojih roditelja živio je jedan stariji inženjer. Tata je primijetio da ovaj gospodin, već penzioner, živi gotovo na rubu gladovanja. Živio je sam. Penzija koju je dobijao bila je jadna i neredovna. Uvijek je bilo više dana u mjesecu nego novca dovoljnog da sve pokrije. Bio je savršen primjer onih mnogobrojnih ljudi pored kojih prolazimo svakodnevno, bez velike želje da se približimo njima ili njihovom svijetu, iz nekog osjećaja nelagode da bi ta tegoba mogla preći i na nas. Mi mladi smo arogantni prema starosti. U prirodi nam je da odbacujemo negativne stvari, tako da nismo svjesni kako žive starci sa malom penzijom, ti ljudi koji koketiraju sa glađu mnogo češće nego sa srećom i zdravljem.
Dok je bila živa, njegova žena je bila mađioničar, kao i dosta drugih žena iz njene generacije. Stvorila bi nešto iz ničega, i to baš onda kad je trebalo. Njegova mala familija je bila izvrsna, stvari su funkcionisale i uvijek su se poslagale za njega, ženu, i dva sina. Nikad nije bilo previše, ali uvijek je bilo dovoljno. Vremena nisu bila sjajna, ali su bila dobra i pružala su osnovno.
Nažalost, u vrijeme kad je moj otac počeo posjećivati starca (igrali bi šah i otac ga je razmazio dozvolivši mu da priča stare priče, proživljavajući ponovo vrijeme kad je bio mlad, visok, impozantan i zgodan, kad je bio poštovan na poslu i kad je posao značio nešto, kad su postojale fabrike, kad je postojao red, kad je postojalo društvo i kultura), a ona je otišla na neko bolje mjesto. Djeca su već bila odavno odselila. Rijetko su ga posjećivala. Toliko rijetko da je moj otac (čovjek koji nije bio sklon uplitanju u tuđe živote) jedne prilike upozorio jednog od sinova, vidjevši ga u pripitom stanju na jednoj od sarajevskih ulica, da posjeti nekad svog oca dok još ima vremena.
Starac je bio prepušten sam sebi. Nikada se nije žalio na siromaštvo. Nedostatak društva. Ili djecu. Uživao je u vremenu kad je mogao razgovarati s nekim ili igrati šah. I on je, nešto kasnije, postao mađioničar, više po potrebi nego što je to želio. Stvarao bi nešto iz ničega, ali sa dosta manje uspjeha nego što je to radila njegova žena, jer vremena su sad bila lošija nego ona prije. U mome sjećanju nisu ostale stvari koje bi rekao tati, stvari iz vremena dok je sve bilo koliko toliko dobro. Umjesto toga, sjećam se kad je tati pokazao nekoliko pilećih kostiju, kosti koje su bile sve što mu je ostalo za večeru jedne subote. Kupio je pile početkom sedmice. Sudeći po kostima, to je bila ptica srednje veličine i sa ne previše mesa, ali više od toga nije mogao priuštiti. Ispekao ju je u ponedjeljak, a jeo od utorka na ovamo, za svaki obrok. Prvo batake, zatim krila, pa leđa. Onda bijelo i tamno meso iznutra. Zatim su na red došle tetive i komadići koji su preostali. Ostalo mu je novca toliko da za njega još može kupiti hljeb, pa je pile jeo kao sendvič. A poslije, samo meso. U petak, sve što je ostalo bile su kosti. Iskoristitio ih je i napravio supu. Bilo je dovoljno za petak i subotu. Nedjelja je bila dan gladi i misli o ponedjeljku. Zatim bi došla nova sedmica, i iza nje još jedna… za svaku po jedno malo pile.
Razvila sam osjećaj zahvalnosti za sve što imam u životu, posebno kad razmišljam o starcu u Bosni, ili nekom drugom starcu, u nekoj drugoj „Bosni“, kako prolazi kroz sedmice sa malim primanjima i sjećanjima na neka prošla vremena kad je život pružao dosta, brojeći kosti do narednog ponedjeljka, kad na red dolazi novo pile.
Prep Time:
Yield:
Category:
Print
PinIngredients
- 350 grama brašna
- 1/2 kesice praška za pecivo
- 1/2 kašike soli
- 1 jaje
- 100 mililitara jogurta
- 100 mililitara mineralne vode
- 400 mililitara mlake vode
- Ulje
- 750–800 grama piletine (bataci, prsa, itd., sa kožicom)
- 250 mililitara vrhnja za kuhanje
Instructions
- U dubljoj zdjeli pomiješajte brašno, prašak za pecivo, so i jaje. Dodajte jogurt, mineralnu i običnu vodu i izmutite tijesto dok ne postane potpuno glatko. Gledajte da je gušće od tijesta za palačinke, ali manje gusto od tijesta za uštipke.
- Začinite meso sa vegetom ili mixom domaćeg začinskog bilja.
- Zagrijte rernu na 250°C.
- Premažite tepsiju uljem (okrugla tepsija sa dijametrom od 35cm je korištena za video) i ubacite u rernu da se dobro zagrije. Izvadite je pažljivo pa saspite tijesto u nju. Rasporedite ga ravnomjerno po tepsiji, a zatim poredajte piletinu na vrh.
- Vratite tepsiju u rernu i pecite 25 minuta. Smanjite na 200°C i pecite dodatnih 15-20 minuta.
- Prelijte vrhnjem za kuhanje i pecite još 5 minuta.
- (Opcionalno) Servirajte uz pavlaku.
Leave a Reply