Lijena pita od jabuka je troslojni (kora-nadjev-kora) dezert. Ide odlično uz čaj. Impresivna je uzimajući u obzir da je možete napraviti za manje od sat vremena sa sastojcima koje već imate u kući.
Balkanska pita od jabuka je malo drugačija od američke. Pod jedan, nije okrugla, i kora se sastoji od spužvaste mase koja se obično dijeli u dva nivoa između kojih se ušuška izdašna količina narendane, dinstane jabuke.
Ono što volim kod američke pite od jabuka jeste da je ista gdje god da dođete. Balkanska pita od jabuka se pravi različito od grada do grada. Ova verzija je izabrana jer je način pripreme prost, a rezultat rada mekan i ukusan.
Većinu ovih sastojaka već imate u kući. Samo obratite pažnju na to da se tijesto dijeli na dva dijela. Prvu polovinu ćete ispeći unaprijed. Zatim slijedi nadjev i preostala polovina, i tad pripečete sve još desetak minuta.
Samir Hajdarević je napisao slijedeći tekst i recept.
***
Jedan poznati sarajevski režiser, upitan za komentar o svome rodnom mjestu, izjavio je:“Magičan grad“. I istina Sarajevo je magičan grad ili bar mi Sarajlije volimo takvim da ga smatramo. Vjerovatno smo u toj ocjeni malčice subjektivni, na čemu nam uglavnom zamjeraju oni koji nisu iza Sarajeva, ali vjerujem da je to odlika svih ljudi na svijetu da su navijački raspolaženi prema mjestu svoga porijekla. Stoga ne zamjerite ni nama. Ljudi vole da neka mjesta doživljavaju posebnim, drugačijim od drugih, magičnim. Mjesta i vrijeme. A vrijeme koje je zasigurno najviše prožeto magijom svakako je djetinstvo.
Rođen sam u Sarajevu, što, siguran sam, već pretpostavljate. Kao i za većinu mojih vršnjaka, tako i moje djetinstvo je obilježeno bezbrižnim odrastanjem, lakoćom postojanja u kojoj je svaki dan bio nova avantura, pustolovina u veliki svijet kojega je trebalo istražiti, spoznati, riješiti sve misterije kojima nas je neodoljivo mamio. Okruženi novoizgrađenim betonskim kompleksima, onima koji su još uvijek nicali ili tek trebali da niknu, ograđenim gradilištima, ali nikada dovoljno dobro da bi spriječilo nepozvane male goste da se ušunjaju u taj tako zanimljivi prostor, teklo je naše vrijeme. Kranovi, buldožderi, rovokopači i ostale teške građevinske mašine bili su za nas poput divljih zvijeri koje su se borile u areni, radnici koji su upravljali njima kao rimski gladijatori, a mi smo bili publika koja je bez daha, netremice posmatrala borbu. Borbu koja je trijumfovala kolosima modernog doba od armiranog betona i čelika u koje se slijevala rijeka ljudi koji su se tad nazivali radničkom klasom. Nalazili smo se u epicentru užurbane urbanizacije. Nekadašnja naselja sastavljena od privatnih kuća okruženih sa nešto malo obradive zemlje grad je gutao i pretvarao i u redove stambenih nebodera. Kroz moj prozor vidjelo se par stabala jabuka, nekad dio nečijeg voćnjaka, sad dio parka između zgrada.
I sve je bilo tako savršeno, vrijeme koje sporo teče, dani koji nikada da prođu, ispunjeni igrom i dječjom maštom. Tek tu i tamo, nešto bi narušilo harmoniju, kao na primjer dan kad mi je majka saopćila da od ponedeljka polazim u školu. „U školi ćeš upoznati mnogo novih drugara“ bio je njen bezuspješan pokušaj da mi novostečenu obavezu predstavi u ljepšem svjetlu. Nisam se dao obmanuti, te sam joj odgovorio da su mi i ovi postojeći sasvim dovoljni. Međutim, dolazilo nam je nešto mnogo gore, nešto na što niko nije bio spreman, mnogo gore od zvuka školskoga zvona i mnogo teže od đačke torbe. U mojoj zemlji počeo je rat!
Onda je sve nestalo. Zemljom su počele da tutnjaju neke druge teške mašine koje su rigale sumpor i vatru. Sijale smrt. Mi smo se pretvorili u neke blijede, preplašene, podzemne ljude. Svjetlo dana smo zamijenili polumračnim podzemnim hodnicima ispunjenim prašinom i zagušljivim zrakom, dok su se nad nama obrušavali oni raniji kolosi armiranog betona pod eksplozijama ispaljenih projektila. A vrijeme, vrijeme je i dalje sporo proticalo, činilo se da nikada neće prestati.
Ali život je neobičan, svojeglav, baš tamo gdje misliš da je zavladala potpuna pustoš, ništavilo on kao da se nekako usprotivi, pobuni se, nikne, opet. Tako je bilo i u Sarajevu. Život je uspio da nađe neke pukotine u surovoj stvarnosti i izbije na površinu. Mogućnost adaptacije živih organizama na vanjske uticaje je zapanjujuća. Doživjeli smo evoluciju ili pak regresiju, kako se uzme. Život u komfornim stanovima zamjenili smo praktično osmišljenim šupama. Podrumske prostorije predviđene za skladištenje stvari koje više ni za šta ne služe, a opet nekako žao ti se rastati sa njima zauvijek, postale su ćelije za preživljavanje. Oskudni prostor od svega nekoliko metara kvadratnih trebalo je iskoristiti do krajnjih granica optimalnosti. Ličili smo na inženjere NASA-e koji osmišljavaju kapsule svemirskih stanica. Racionalizirati skučenost u cilju vjernije simulacije života u negostoljubivom okruženju. Svaki centimetar kvadratni je bitan. Blagodati civilizacije zamijeniti nekim primjerenijim surogatima. Električne utičnice akumulatorskim baterijama, električne štednjake onima na drva (uglavnom improviziranim kockama lima grube ručne izrade), uobičajeni loživi materijal (ćumur i cijepana drva) svime što je moglo gorjeti (dijelovi namještaja, prozorskim krilima, štokovima od vrata, vratima, parketima, obućom i čime sve ne…), svjetlo električnih žarulja plamenom kandila (tradicionalne uljane svjetiljke čiji plamen predstavlja uspomenu koja tinja za onima koji su otputovali sa ovoga svijeta). Izgradili smo jedan potpuno novi svijet, svijet ispod užasa koji se odvijao na površini.
Djeca su dobila nove heroje, prijašnje, likove iz animiranih filmova i emisija za djecu, izbacili su stvarni, obični mladići iz kvarta sad odjeveni u maskirne uniforme. Mjesta za igru također su se promjenila, prostrana igrališta pod suncem zamijenio je labirint polutamnih podrumskih hodnika, a i igre su postale refleksija stvarnosti u dječjoj mašti.
– „Ta-ta, ta-ta, pogođen si.“ vikao sam, naslonjen na vreće pijeska koje su štitile ulaz u haustor zgrade, igrajući se sa par svojih drugara.
– „Koga si ti pogodio tim komadom drveta?“ iznenadni glas iza mene je uništio moju iluziju ratnika na bojištu. Krupna i nasmiješena prilika nadvila se nadamnom. Mladić jedva punoljetan, odjeven u gornji dio maskirne uniforme, izlizane farmerice rasporene na koljenima i All star tene. Big, to mu je bio nadimak, nadjenut zbog izrazite visine. O ramenu mu je visio kalašnjikov, ne kao moj, improvizirana drvena igračka, ovaj je bio pravi.
– „Vidi, vidi što si se sredio, vodiš curu u kino?“ bio je moj zajedljivi komentar.
-„Samire, prestani!“ prekori me moja majka koja je bila u haustoru zgrade (uz podrum jedino sigurno mjesto) sa ostalim stanarima i uvijek pazila da mi djeca ne napustimo bezbjednu zonu.
–„Kad odlaziš?“ obrati se mladiću.
–„Večeras.“
-„Imaš li sve što ti treba?“
-„Da.“
Big je bio jedan od par starijih tinejdžera u našoj zgradi, punoljetstvo ga je stiglo na samom početku rata. Odlazio je na liniju, ovo mu je bilo prvi put. Njegov stariji brat već je bio tamo.
-„ Čekaj da ti nešto spremim. Nešto za ponijet’. Nešto slatko. Da vidim šta imamo. Dođi.“
A nismo imali mnogo. Gotovo prazne tegle u koje je skladištena hrana, poredane po improviziranim policama u skučenoj podrumskoj prostoriji, osvijetljenoj treptećim svjetlom kandila, sa malima limenim šporetom na drva, svjedočile su mučnosti preživljavanja u ratu. Vladala je oskudica, nije bilo dovoljno niti za nas. Samo zahvaljujući virtuoznosti moje majke, od ono malo osnovnih namirnica što bi stizalo preko humanitarne pomoći uspjevali smo imati nešto za jelo. Tu i tamo bi iskrslo nešto više. Ovaj put to je bilo par jabuka koje su došle ni sam ne znam odakle. I majka je napravila kolač, samo ona zna kako.
-„Probaj, spakovat’ ću ti još.“
Nije to bila prava pita od jabuka, sa svim potrebnim sastojcima. Radilo se s onim što se imalo, kao i sve ostalo. Brašno, uglavnom crno, razmućeno mlijeko u prahu, šećer kojeg je trebalo pretvoriti u prah, kad je bilo struje poslužio bi mlin za kafu, kad ne naspeš ga u krpu i istučeš čekićem, to je bio mukotrpan posao. Ma koliko životne okolnosti bile teške, nikada nismo pomislili na to da ih ne možemo prevazići, nadmudriti, biti dovitljiviji od svih prepreka koje su svakodnevno izbijale na put. Rat pod sobom sije stradanje, razaranje, oskudicu, glad i bolest, ali ono što smo svi nekako intuitivno osjećali u sebi je da nikad ne smijemo dozvoliti da posije pustoš u ljudskome duhu. To je bio front na kojem nismo smjeli izgubiti.
Vrijeme ma kako se to nama nekada činilo, a kad prolaziš kroz patnju izgleda kao da nema kraja, ipak protiče i lagano sve ostavlja za sobom, negdje u sjećanjima. Tu i tamo sjećanja ožive za kratko, probuđena nekim usputnim okidačem, ljudima, akterima prošlih događaja, mjestima, zvukovima, nekada okusima i sa sobom donesu čaroliju prisjećanja proživljenih događaja, koji sad imaju neku posebnu aromu, poput vina koje protokom vremena dobija na kvalitetu, nostalgiju, ono što osjetimo prebirući po starim fotoalbumima. To mi ponudi odgovor na osjećaj koji me nekada obuzme, da je ona magija življenja negdje iščezla, izgubila se. Nije. Tu je. U uspomenama.
Prep Time:
Yield:
Category:
Print
PinIngredients
- DONJA KORA:
- 2 jaja
- 240 mililitara mlijeka
- 240 grama šećera
- 120 mililitara ulja
- 1–2 supene kašike putera
- 600 grama brašna
- 1 supena kašika kakaa
- 120 grama oraha (samljevenih)
- 1 supena kašika praška za pecivo
- 1/2 supene kašike kafe (samljevene)
- 1 kora od limuna
- NADJEV:
- 12 jabuka (srednje veličine, bilo koje vrste)
- ½ supene kašike šećera
- 1/2 supene kašike cimeta
- NA VRH:
- 3–4 supene kašike šećera u prahu
Instructions
- Zagrijte rernu na 200°C.
- Kora: U većoj zdjeli mikserom umutite jaja. Dodajte mlijeko, šećer, ulje, i puter i nastavite miksati dok se masa ne sjedini. Dodajte brašno, kakao, orahe i prašak za pecivo. Nastavite miksati. Dodajte kafu i narendanu koru limuna. Ponovo miksajte dok masa ne postane gusta, ali glatka.
- Nadjev: Ogulite i očistite jabuke od sjemenki, a zatim ih narendajte. Prebacite u veću tavu, dodajte šećer i dinstajte na najnižoj temperaturi oko 7 do 8 minuta. Dodajte cimet, izmješajte, pa sklonite sa šporeta.
- U tepsiju (veličine oko 22x35cm) izlijte pola mase za koru. Ubacite u rernu i pecite 7 do 8 minuta. Čačkalicom provjerite da li je skoro pečena, ali ne skroz. Izvadite iz rerne i prelijte nadjev preko nje, pa ga ravnomjerno rasporedite. Na vrh nadjeva prelijte ostatak tijesta za koru, i opet ravnomjerno rasporedite. Vratite tepsiju u rernu i pecite dodatnih 10 minuta. Ponovite test sa čačkalicom koja ovaj put treba da bude potpuno čista.
- Izvadite kolač iz rerne i pustite da se ohladi. Narežite na kockice i pospite šećer u prahu po vrhu. Čuvajte u frižideru do nekoliko dana.
Notes
Test sa čačkalicom: čačkalicom izbodite nekoliko rupica u tijestu koje pečete. Ako je čačkalica čista, tijesto je pečeno. U ovom slučaju čačkalica bi trebala da ima malo mrvica ili tijesta na sebi jer tijesto ne treba da bude potpuno pečeno tokom prvog pečenja.
Leave a Reply