Svježa limunada, pomiješana sa bijelim vinom: prava kombinacija za poslijepodnevno piće.
Duž obale Mak Dizdara ispred Akademije likovnih umjetnosti vikendom se prodaju polovne knjige.
Nikada ne znate na kakvu knjigu ćete naletjeti. Za nekoliko maraka možete čitati Andrića na ćirilici, ili čak i (nekad svuda prisutnog) Kardelja.
Kad su knjige u pitanju, vjerujem u onu staru američku poslovicu da je smeće jedne osobe blago druge, tako da odem da pregledam te knjige kad god mogu.
Prije nekoliko vikenda, dok sam tražila još jednu turu blaga, pogodila me odjednom spoznaja da Sarajevo, za svoju veličinu (otprilike četiri stotine hiljada građana) i nema nekih zelenih površina, niti socijalne podrške da iskoristi ove koje postoje.
Da, tu je Veliki Park.
Prije puno vremena park je bio najveće muslimansko groblje u regionu. Taj park ima sve prednosti jednog centralnog gradskog parka. U centru je grada, nedavno je renoviran, a ima i istorijski značaj.
Putići su novi, kao i klupe. Uz preživjele i u velikom mahu ignorisane, stoljećima stare nišane, tu je i spomenik djeci moje generacije koja su ubijena tokom opsade grada.
Ima tu i zelene površine, i prelijepog, visokog drveća koje pravi hlad tokom čitave godine.
Ali za jedan veliki park, Veliki Park je malen. Možete ga preći za deset minuta. I gdje onda?
Uz to je neiskorišten. Nisam još našla park u Sarajevu gdje sam se osjećala dovoljno komforno da sjednem na travu. Previše je ismijavanja.
Na početku ga možete i ignorisati. Ali nakon što vam i deseta osoba dobaci “a vidi nje, sjedi na travi” kao da su vidjeli psa na Marsu, načisto izgubite volju da sjedite tu.
Kad sam studirala, zajedno sa svojom rajom nisam mogla iščekati sunčane dane i kraj predavanjima, pa da raširimo dekice na travi između zgrada univerziteta. Jeli smo, učili i šalili se na travi. Družili smo se satima vani.
Parkovi diljem čitave Amerike se koriste na ovakav način. Parkovi postoje da ljudi uživaju u njima. I ljudi zaista uživaju u njima.
Ista stvar i u evropskim gradovima. U Beču, na primjer, nema zelene površine koja nije prepuna studenata i ljubitelja prirode.
Ali moje Sarajevo još nije diplomiralo korištenje zelenih površina do maksimuma.
Da budemo fer, moram spomenuti nekoliko gradskih šetališta.
Tu je dugo šetalište od Bembaše prema Kozijoj Ćupriji. Zove se Aleja Ambasadora i svaka klupa je posvećena osobi koja je bila ambasador (ica) u BiH.
Solidno je to šetalište, dugo nekoliko kilometara, pruža se paralelno sa Miljackom. Ima tu i dovoljno mjesta za bicikle, ali ne mogu vam ništa reći o kvalitetu te biciklističke staze.
Dosta ljudi kuka da je ovo šetalište daleko. Teško je naći parking, kažu. Tako da ćete vikendom zateći mnogo manje ljudi nego što je za očekivati od ovakvog prostora u prirodi.
Iskreno, ako nekom treba auto da dodje do šetališta prema Kozijoj Ćupriji, u gradu koji se pruža jedva 10 kilometara od jednog kraja do drugog, onda ti ljudi i nisu neki šetači.
Postoji i Vilsonovo šetalište, malo niže Dizdarove obale. Lijepo je ta aleja obuhvaćena drvećem, a i zatvorena je za saobraćaj u večernjim satima i vikendom.
Ali bude tu i dosta gužve.
Ono što je fantastično je da tu možete vidjeti trkače, kao i i fitnes entuzijaste. Divno, uzimajući u obzir da je fitnes dosta novi fenomen za ovaj region.
Jednom, kad sam kao srednjoškolka došla u posjetu u Sarajevo, džogirala sam nekih 200 metara, prije nego što sam se usljed kolektivnog ismijavanja okrenula i vratila kući. Srećom, danas se ovakve stvari ne bi dogodile.
Ako je suditi po Vilsu, kultura fitnesa se polako razvija u BiH. Divno je vidjeti da ljudi posvećuju više pažnje svom zdravlju.
Evidentno je da se stvari mijenjaju.
Kad sam prije nekoliko sedmica kupovala knjige na obali, našla sam 365 Dana u Kuhinji, stari jugoslovenski kuhar koji je priredila Višnje Ogrizović, publikovan davne 1985.
Kuhar sadrži miks balkanskih i svjetskih recepata. Recepti imaju neki savremeni duh u sebi, mada su preko trideset godina stari. Tu sam i dobila ideju za limunadu od bijelog vina.
Recept za limunadu samu od sebe sam preuzela sa Coolinarike. Korisnica JediUciVoli je ponudila predobar savjet da se voda i šećer ugriju da bi se šećer laganije sjedinio.
Ovaj čin onemogućava sindrom šećera na dnu bokala.
Naoružana ovim znanjem i receptom iz kuhara, malo sam eksperimentisala. Predstavljam vam piće koje ćete staviti na svoj poslijepodnevni repertoar.
Kad sam se vraćala iz kupovine knjiga, prošla sam kraj Velikog Parka i vidjela jednu djevojku koja je raširila dekicu na travu. Potom je legla da se sunča.
Inspirisala me da pogledam imam li i ja neku dekicu. Je*o ismijavanje, možda čak i sama legnem da odspavam na travi.
Vremena se u Sarajevu mijenjaju.
P.S. Evo par ideja za korištenje vina u kuhanju.P.S. Pijane šnicle su odlični teleći odresci kuhani u crvenom vinu. Vino i riža su fantastično spareni zajedno u rižotu sa gljivama kao i u bijelom vinu i rižotu sa morskim plodovima.
Prep Time:
Yield:
Category:
Print
PinIngredients
- 100 grama šećera (0,5 šolje)
- 600 mililitara vode (3 šolje, podijeljene)
- 3 limuna
- 400 mililitara bijelog vina (2 šolje, rizling ili šardone)
Instructions
- Naspite šećer u šerpicu zajedno sa šoljom vode. Zagrijte na najnižoj temperaturi i miješajte dok se ne sjedine. Potom sklonite sa ringle i sačekajte da se ohladi.
- Prepolovite limunove. Uzmite dva i pol limuna i iscijedite sok iz njih (dobićete oko 0,5 šolje limunovog soka). Preostalu polovinu izrežite na kriške.
- Procijedite limunov sok u bokal i dodajte limunadu sa šećerom, zatim još dvije šolje vode, i dvije šolje rizlinga ili drugog slatkog vina. Na kraju dodajte i limunove kriške. Dobro izmućkajte i rashladite u frižideru najmanje sat vremena.
Notes
Limunadi dodajte izmvrljeni led ako volite da je hladnija.
Ovaj volumen će vam dati oko 4 manje porcije, ili 2 do 3 veće.
Leave a Reply