Nijedno jelo, čak ni pita, nema toliko imena kao ovi mali, prženi, balkanski hljepčići zvani peksimeti, lokumi, mekike, uštpici, poderane gaće…
Taj zadnji naziv dolazi zbog izgleda. Nekad su naše bake (majke, nene), trgale tijesto rukama i bacale ga u vruće ulje. To ih je asociralo na one velike, bijele, muške, poderane gaće, pa ih tako i nazvaše.
Da bi izbjegli asocijaciju, mi ćemo naše peksimete oblikovati čašom. 😉
Peksimeti se pripremaju na isti način u širem regionu. Sastavljate sastojke slično kao da ćete praviti hljeb (ali koristite jogurt umjesto vode i prašak za pecivo umjesto kvasca), a potom nastavite kao da pravite krofne (bacite ih u vruće ulje).
Što se tiče jogurta, dugo vremena smo koristili onaj obični, tečni. Ali taj jogurt je teško naći izvan Evrope. Eksperimentisali smo dok nismo zaključili da je grčki jogurt (koji se može kupiti širom svijeta), koji unaprijed izmutite da bude u tečnom stanju, još i bolji za tijesto.
Peksimeti su najukusniji kada se odmah pojedu tako vrući, odmah nakon što pričekate da vam para projuri kroz prste poslije što jednog rasparčate na komade. Idu odlično uz džem, marmeladu, ili eurokremom. A preukusni su i uz slane mazalice i sireve, kao i uz mezu. Ne postoji dodatak koji nisu učinili još boljim.
Možete ih jesti za doručak, ili za ručak umjesto hljeba. A ako vam ostane nekoliko (teško da će se to dogoditi), ukusni su i onako hladni.
Peksimeti, ma oni se jedu na sve načine.
***
Vraćamo se našoj priči o Libiji, ovdje je prvi dio ukoliko vas interesuje.
Nismo bili jedini koji su istraživali kulturološke razlike dok smo bili u Libiji. Naše komšije su nam često dolazile sa neobičnim zahtjevima. Jedanput su došli da nas svečano upitaju da li se slažemo da svoju malu djevojčicu nazovu Sarma. Sarma je za njih bila najljepše ime koje su ikada čuli. Započelo je ubjeđivanje da bi na kraju srećom ipak odustali.
Još jedan suptilan zahtjev bio je da probaju našu hranu. Ono što im se najviše dopalo bili su peksimeti, vrsta malog prženog tijesta. Ovaj vrući specijalitet ih je oduševio. Pitala sam se, da li je – uzimajući u obzir sve te egzotične začine koje su koristili u svojoj kuhinji, i milion načina na koji spremaju ribu, janjetinu, i piletinu – naša kuhinja njima bila neukusna?
Ili im je možda bila odmor od svakodnevnice, vrata u neobičnu psihologiju ljudi pridošlih iz inostranstva. U svakom slučaju oni su pokazivali samo entuzijazam kada bi ih pozvali na večeru. Ne bi drugačije ni mogli, jer bilo šta drugo u njihovom svijetu bi značilo uvredu, a oni su bili ponosni i dragi ljudi.
Žao mi je što se ne sjećam tih dana, ali iz priča koje su mi prenijeli, imala sam nekoliko avantura. Recimo, tu u Libiji sam stekla svog prvog prijatelja, malog dječaka po imenu Bedar, koji je bio samo malo stariji od mene. Takav bi dječak u današnjem svijetu bio dijagnosticiran u najmanju ruku sa ADHD.
Ali u to, normalnije vrijeme, on je bio samo dijete sa neobuzdanom radoznalošću, i nezasitom potrebom muvanja naokolo. Često smo upadali u nevolje zajedno, ili onoliko nevolja koliko sam mogla, jer tek sam bila prohodala. Jednom je povukao ogromnu vitrinu direktno na nas. Bedarov djed je često poslom išao u inostranstvo i običavao je donositi poklone svima. Svi ti pokloni: knjige, farmerke, haljine, nakit, cipele, figurice, hrana… sve je to bilo u vitrini. Bilo je čudo da smo preživjeli njen pad.
Najsimpatičnija stvar kod Bedara je definitivno bio njegov vokabular, koji se sastojao od bogatog arsenala psovki. Kako su mama i tata radili mnogo, a moji brat i sestra su me (ne) pazili, vrlo brzo sam usvojila njegov rječnik. Po povratku u Sarajevo, nekoliko mjeseci kasnije, moja majka (tatina mama, nana) – stara muslimanka koja je poznavala arapski, ali samo u formi zapamćenih molitvi) – je bila presretna da me čuje kako govorim jezikom njene vjere.
Srećom nije skontala da sam svima psovala sve po spisku.
Najviše mi je žao da sam propustila jedno sjećanje koje su dijelili tata i sestra. Jedna od tatinih dužnosti je bila da s vremena na vrijeme vozi ambulantna kola u manja sela gdje je njegovao i bolesne i zdrave.
Jedanput su se sestra i tata odvezli duboko u pustinju, i gotovo su se izgubili sve dok im se najedanput nije ukazao nestvaran prizor. Usred ničega, okruženo samo sa suhim pijeskom, niklo je predivno naselje izgrađeno od samo nekoliko velikih šatora poredanih u široki krug. Iz visine mora da je izgledalo poput velikog cvijeta u čijem centru se nalazio nektar života: ogromno ognjište gdje su sve žene pripremale hranu. Poput plesa derviša, ovi veliki šatori su održavali tu divlju i dragocjenu kulturu koju naš svijet srećom nije uspio ukrotiti.
Tatina pokretna ambulanta je bila kao kad cirkus dođe u varoš. Čim su čuli kombi da se primiče, i shvatili ko dolazi, svi bi prišli da vide doktora: stari, mladi, muškarci, žene, djeca, bebe… Da su kojim slučajem mogli, doveli bi oni i životinje. Tata nije mogao nikoga odbiti, jer to bi se smatralo velikom uvredom.
Ali s druge strane je bio svjestan uzaludnosti svoje posjete. Nakon što je svakoga pregledao, i odlučio kakav lijek mu je potreban (ako je uopšte potreban, a ako i nije dijelio im je vitamine, jer svako ko je prišao je morao dobiti po nešto), ljudi bi se udaljili nekoliko metara i prosuli sadržaj bočica u pijesak. Stvar je bila u njihovoj želji da ih pregleda doktor, jer im je to bilo interesantno, ali nimalo nisu vjerovali u efikasnost njegove hokus-pokus moderne medicine.
Pod nebeskim svodom Libije, pod vrućim, neizdrživim, upornim Giblijem, iskusili smo neke najsretnije i najnevinije trenutke naših života.
Prep Time:
Yield:
Category:
Print
PinIngredients
- 500 grama bijelog brašna (plus još malo više)
- 1 jaje
- 1/2 čajne kašike soli
- 1 kesica praška za pecivo (oko 12 grama)
- 500 mililitara jogurta (ako je grčki jogurt, izmućen da bi bio tečan)
- Ulje
Instructions
- U dubljoj posudi izmutite jogurt dok ne postane tečan. Dodajte brašno, jaje, so i prašak za pecivo. Zamijesite. Tijesto treba da bude malo mekše od onog za hljeb. Tijesto ne morate ostavljati da nadolazi, već odmah možete razvijati i pržiti peksimete. (Ukoliko pravite varijantu sa kvascem, tijesto mora malo odstojati.)
- Pobrašnite radnu površinu i prebacite tijesto na nju. Razvijte do debljine malog prsta. Uzmite čašu, i umočite rubove u brašno, a zatim je koristite da napravite kružiće u tijestu. Ostatak tijesta ponovo zamijesite, i razvijte pa ponovite proces sa čašom, kako biste iskoristili svo tijesto.
- U dubljoj tavi dobro zagrijte ulje na najjačoj temperaturi. (U tavi treba da bude oko 2 do 3 prsta dubine ulja.) Smanjite na srednje i počnite dodavati tijesto. Peksimeti će nabubriti kako se prže. Pržite nekoliko minuta sa svake strane, dobro gledajući da porumene. (Možete tu i tamo lagano podići tepsiju i protresti je pažljivo.)
- Peksimete vadite na salvetu na nekoliko minuta, a zatim poslužite.
Ukusni ali nisu suplji…a ja volim kad nema puno tjesta unutra
Šuplji budu ako se pripremaju sa germom. Kod nas u Crnoj Gori postoji puno varijacija na temu. Najčešće se prave od hlebnog tijesta, uz dodatak struganih jabuka ili duhova. Pozdrav 😊
★★★★★
Ne duhova, suhica 😖