Slijedi jedan jednostavan recept za zapečeni punjeni patlidžan.
Možda ste primijetili da patlidžan preovladava mojom kuhinjom ovih dana. Prošli vikend sam htjela napraviti nešto što bi me ugrijalo. Nešto da me podsjeti na ljeto. Tako sam se odlučila za još jednu dolmu, a ovaj put je to bio patlidžan punjen faširanom junetinom.
Punjenje povrća (dolme, kako ih mi u Bosni zovemo), me uvijek vrati u trenutak kad sam shvatila da domaća hrana i nije tako komplikovana za pripremiti. Bila sam u srednjoj školi i već neko vrijeme živjela u Americi. Na ljeto bih dolazila u Sarajevo u posjetu porodici i prijateljima. Sarajevo je bilo veoma lijepo tih poslijeratnih godina. Nakon velike katastrofe koja ga je zadesila, primirje je učinilo da se optimizam uvuče i u najciničnije osobe. Raspoloženje u gradu je odisalo željom za ponovnim životom i nadom u bolje sutra. Kafići su se otvarali na svakom uglu. Trgovine su bile prepune novih proizvoda. A ljudi su šetali ulicama po čitav dan i noć.
Odsjedala sam kod majke. Majka vam je baka, nana, ili nena po krajiški. Ona se taman vratila u stan na Grbavici, stan u kojem je zivjela četrdesetak godina svog braka, stan u kojem je odgojila četvero djece, i provela svoje najljepše, ali i najtužnije trenutke.
Iako bih najradije ostala čitavo ljeto kod sestre ili brata, koji su u to vrijeme bili (ona udata, on oženjen) samostalni, nekako je bio red da se ostane kod majke, naše matrijarhinje.
Bila sam u periodu kad su mi samo dvije stvari bile na umu: kako da duže ostanem vani, i momci. Jedina korist koju sam imala od boravka kod majke je bila moja rodica D. koja je isto odsjedala kod nje svakog ljeta. D. je, međutim, sve ovo doživljavala sa zahvalnošću, za razliku od mene koja sam neprestano žalila svoju tešku sudbinu.
D. je bila moj prozor u svijet odraslih. Bila je starija od mene pune tri godine. Svakog ljeta, autobusom bi putovala iz Švedske za Bosnu, put koji je trajao čitavu vječnost, da bi posjetila Sarajevo. Bila je rođena u Banja Luci gdje je i provela svoje djetinstvo. Ali poput velikog broja ljudi, i njena porodica je izgubila sve u ratu, jedva spasivši živote. Otišli su prema sjeveru da bi izgradili sve iznova.
Ljeta u Sarajevu bila su joj olakšanje, predah od života u izgnanstvu – nešto što joj je bilo i strano i domaće u isto vrijeme. A i za mene su ta ljeta 90tih u Sarajevu bila preporod, i sve čemu sam se nadala je bilo da me tata nazove i kaže da mogu ostati tu zauvijek.
Ponekad bi D. i ja izlazile zajedno. Oduševljavala me njena ležernost, lakoća sa kojom se mogla povezati sa svakim, oko bilo čega. Sve što je trebala učiniti je podići svoju bradu i osmijehnuti se najširim, najbijeljim osmijehom na svijetu. Kad bi je vidjeli, zaljubili biste se u nju.
Većinu večeri odlazila bi u “Kuk” (kao dio tijela), kultno, alternativno, punk, mjesto pored Medicinskog fakulteta, za kojeg su kružile glasine da je bilo mrtvačnica. (Kako je jednom jedan prolaznik rekao: “Kuk je vrlo prijatno mjesto… dok vam jedan pridržava glavu da povratite, drugi neko vam nudi jeftino vino…”)
Nekad pred kraj noći, D. i ja smo se nalazile na tramvajskoj stanici i vraćale zajedno na Grbavicu. U to vrijeme Grbavica se još uvijek privikavala na svoju novostečenu slobodu (bila je okupirana tokom opsade), i tražila svoje mjesto u novom poslijeratnom Sarajevu.
Čitavo naselje je izgledalo kao poslije katastrofe! Ulične lampe bile su odreda polupane, smeće je ispadalo iz kontejnera i prosipalo se po ulicama, a zgrade su stajale izranjavane. Većina prozora nije imala stakla, već je bila zakrpljena plastičnim folijama koje su stizale preko humanitarne pomoći. Bile su neprozirne, kroz njih se ništa nije moglo vidjeti, ali puštale su svjetlo unutra.
A najgora od svega bila je priroda. Prije rata, široki parkovi sa drvećem pretvarali su ovaj dio grada u oazu usred nepreglednog betona i asfalta, a tad, poslije godina zapuštenosti, sve se pretvorilo u opasnu džunglu. Vrbe, nemogavši da izdrže toliku težinu, savile su svoje granje gotovo do tla, a trava, izrasla do nevjerovatnih proporcija, stremila je još više u visinu; izgledalo je kao da jedno drugom pružaju ruke. Na jednom mjestu hrast i javor su proširili svoje grane toliko da su njima doticali ruševnu zgradu koja je nekada bila obdanište. Kad bi prolazile pored napuštenih automobila ostavljenih po ulicama, D. i ja bi se priljubile uz zgrade, plašeći se grotesknih sjena koje su prijetile da nas napadnu na svakom ćošku.
Poslije bi se histerično smijale, čudeći se jedna drugoj zašto smo bile toliko uplašene i trčale ka majkinom stanu (to je ipak bilo samo drveće i trava). Majka bi nam ostavila spisak stvari koji smo morale uraditi narednog dana. Većina stvari se je odnosila na D. budući da je ona ostajala duže. (A ja sam bila izvrsna u izbjegavanju obaveza.)
Bila sam zadivljena njihovom spretnošću dogovoranja. U nekoliko riječi D. je bolje razumjela majku nego što sam ja ikada mogla, iako sam odrasla u njenoj kući. Jednom je majka pitala D. da li želi punjene paprike i patlidžan za sutrašnji ručak. D. se složila. Razmjena je trajala nekoliko minuta. Ručak je bio toliko dobar da se i danas sjećam kako sam strugala tepsiju komadima hljeba umačući ih u ostatke ulja, nakon što smo završili sa svim povrćem.
To je bio prvi put da ga je D. napravila. I prvi put kad me je zaboljela misao i shvatanje da će doći dan kada će mi faliti ljeta kod majke.
Punjeni Patlidžani
- Prep Time: 30
- Cook Time: 35
- Total Time: 1 hour 5 minutes
- Yield: 3-4 1x
- Category: Glavno Jelo
Ingredients
- 2 patlidžana (srednje veličine)
- 2 supene kašike soli
- 3 supene kašike ulja
- 1 luk (oguljen, nasjeckan)
- 2 češnja bijelog luka (oguljen, nasjeckan)
- 350 grama mljevenog (faširanog) mesa (govedina)
- 1 crvena paprika (nasjeckana)
- 1 mrkva (narendana ili nasjeckana)
- 2 supene kašike svježeg peršuna (or 2–3 čajne kašike začina)
- So i biber po ukusu
- 1 supena kašika paprike (začin)
- 100 mililitara paradajz sosa
- 2 paradajza (srednje veličine, oguljen, nasjeckan)
- Nekoliko grančica ružmarina
- 150–200 grama mocarele (ili nekog drugog polutvrdog sira, narendan)
Instructions
- Odrežite korijenje sa patlidžana. Ogulite ih potpuno, ili na trakice (pogledajte sliku). Prepolovite dužinom i izdubite svaku polovicu tako da dobijete male ‘čamčiće’. Ostavite nešto ‘mesa’ iz srredine za fil. Dobro posolite patlidžan i ostavite ga da se ‘oznoji’ dok vi pripremate fil.
- Zagrijte rernu na 200°C (400°F). U većoj tavi zagrijte ulje (1-2 minute) na niskoj ka srednjoj temperaturi. Dodajte luk i bijeli luk i dinstajte dok miješate (5-7 minuta). Dodajte mljeveno meso i usitnite ga sa drvenom kutljačom. Kada meso primijeni boju (5-6 minuta), dodajte papriku, mrkvu, meso iz patlidžana, peršun, začine i paradajz sos. Dinstajte i miješajte (3-4 minute), pa sklonite sa ringle.
- Pažljivo iscijedite svaki patlidžanski čamčić da izađe što više vode. Nafilujte svaki sa 1/4 fila. Stavite u pouljenu tepsiju. Pospite paradajz preko patližana i dodajte ružmarin. Pecite 25-30 minuta.
- Izvadite patlidžane iz rerne, i dodajte mocarelu. Vratite u ugašenu rernu dodatnih 5 minuta. (Opcionalno)Poslužite uz rižu.
Notes
Korak 1: ‘znojenjem’ patlidžana ćete ga osloboditi gorčine.
Leave a Reply