Štrudla sa Nutelom i Čokoladom: bijelo brašno pomiješano sa rendanom čokoladom za kuhanje, zamiješeno u tijesto, premazano sa mnogo nutele, obojeno žumanjcem, pa zatim pečeno. Ukus iz raja!
Nutela je omiljeni namaz širom svijeta. Na Balkanu je nutela, zajedno sa varijacijama ostalih čokoladnih namaza – a i štrudli – već odavno postala uvaženo oružje u kuhinji svake pametne mame koja je odmah prepoznala moć kombinacije hljeba i čokolade u borbi protiv dječijeg nestašluka.
Upravo iz razloga što čokolada i hljeb (kao i druga tijesta) idu tako dobro zajedno, Aleksandra je našla način da ih spoji u jedno. Osmislila je jednu štrudlu koja je naizgled kao i svaka druga, ali samo naizgled. Ova štrudla stavlja specijalni naglasak na čokoladu, i u svojoj teksturi, i u svom okusu. Fotografije nisu ni približno ravne dočaravanju te magije.
Uz recept je i priča o jednoj drugarici koje se rado sjetim kad su nutela, eurokrem, i ostali namazi od čokolade u pitanju. Otišla je prerano.
***
Jedna Mala, Pjegava Plava
(1978-1993)
Univerzitet političkih nauka se ušuškao sa naše strane Miljacke, ne predaleko od Drvenije. Tokom rata ova institucija je počela propadati u važnosti, sve dok se u fakultetskoj menzi nije otvorila Dječija Kuhinja.
Svakim radnim danom, plus subotama, naša mala armija djece bi došla u Kuhinju po jedan obrok. Skupili bi se u rano poslijepodne i čekali menadžericu, crvenokosu, odlučnu ženu koju smo preimenovali u April, po liku iz crtića Nindža Kornjače, da nam otključa i pusti nas unutra. Čim bi je skužili kako dolazi, gomila nas bi se podijelila tako da ona, obučena u poslovno ruho da ostavi utisak autoriteta, može da se uspenje nekoliko stepenica.
Stalno smo joj gledali ruke i gurkali se kad bi ona zavukla dlan u tašnu, koju je vjerovatno kupila – ko i sve naše mame – u Trstu, u miru. Nekad se šalila sa nama i pretvarala da je izgubila ključeve, samo da bi mogla vidjeti kako naše uzbuđenje prelazi u ekstazu noći prije putovanja na more. I dok smo tresli rešetke na vratima, ona bi ih odjednom izvukla, otključala zgradu, i pustila nas da utrčimo unutra.
Voljeli smo našu April. Dala nam je pozornicu i prostor za prve predstave, ratnu školu, i koncerte sa lokalnim muzičarima koji bi dolazili da nas nauče repertoar klasika dobrih za dušu u zamjenu za nešto hrane. Naša najdraža pjesma je bila Sve Ove Godine, od Indeksa. Još pri prvim akordima mi bi im se glasno pridružili:
Jedna mala, pjegava plava, ne da mi mira,
Kad je sretnem hoće nešto da mi da
Kad je pitam što bi mi dala, neće da kaže
Samo klimne glavnom, kao da bi dala sve…
I naši roditelji su voljeli April, jer nas je sklanjala sa ulice.
Uvjeravala ih je da se samo dobre stvari dešavaju u Kuhinji, osim poneke loše čorbe, ili starog sendviča. Oni su htjeli da vjeruju da za nas postoji budućnost, da nas podsjete da smo i dalje djeca iz dobrih kuća bez obzira na rat. Trebalo nam je reformiranje u normalnu djecu koja nisu nosila maskirne pantole i krala noževe. Normalna djeca koja su čitala knjige za djecu. Normalna djeca koja nisu skupljala gelere čim bi se ohladili, i onda pokušavala da otkriju kojoj vrsti granate su geleri pripadali.
Malo je nevinosti ostalo u nama. Ma ne, bili smo nestrpljivi, bezobrazni i neobzirni, i stalno tražili belaj. Vrijeđali smo komšije, pokazivali im srednji prst, plazili jezik, i krali im kontejnere s vodom. Zvali smo ih i lagali da su primili humanitarnu ako samo dođu na tu i tu adresu. Tračali smo muževe koji su našli ljubavnice čim su njihove žene otišle iz grada u egzotične destinacije kao što su Holandija ili Kanada, i žene koje su abortirale iz straha da ne rađaju gladnu djecu koja će odrasti i postati divlji kao mi. Djetinjstvo nije imalo vremena čekati.
Ali Dječija Kuhinja će, naši roditelji su se nadali – molili – postati katalizator za promjenu.
Tu u Kuhinji sam prvi put i upoznala Merimu. To joj nije pravo ime, ali Merima bi joj pristajalo jednako lijepo. Često bi mi prišla kad bih došla na red i rekla “Jel’ i danas ‘supa od voća’ na redu?” I stvarno, bila je to supa od voća. Ili bi me upitno pogledala “ljepljivi sendvič?” I zaista, ljepljivi sendvič.
Jednom ili dvaput – i to samo jednom ili dvaput – dobili smo sendviče sa nekim čokoladnim namazom koji nas je na trenutak, samo na trenutak, podsjetio na eurokrem, ali baš na trenutak.
Ona nije bila najljepša mlada djevojka u Kuhinji. Ali način na koji je njena zlatna kosa padala preko leđa kao kiša od ašlama, ona je bila najelegantnije biće u našoj generaciji. Merima je kao i mi prala kosu kabaš sapunom, ali dok je naša kosa rasla kao neukrotiva trava, ona je uvijek mogla provući ruku kroz svoju svilu. Podsjećala me na mladu Jane Seymor iz serije Rat i Sjećanja. Ali sam se brinula da je Merima bila krhka, i za razliku od Jane, ne bi preživjela rezanje.
Često sam stajala u redu iza nje i pokušavala je oponašati. Naučila sam pokrete njenih ruku, i kako da stojim na jednoj nozi, zavodljivo izbacivši kuk, dok sam crtala polumjesec na podu drugom. Pokušala sam joj se približiti, lakirala sam nokte i karminala se u bordo, ali ja sam uvijek nekako kaskala iza njene lige. Ona je uvijek bila Jane, a ja kao da sam izašla iz Henry Milerovog Pariza.
Sa nekoliko riječi Merima je razumjela značenje svega. Uklapala se u svaku grupu, znala je svako mjesto na ovoj zemlji.
Jedino kad smo joj pjevali “Jedna mala pjegava plava” bi se postidjela. U tim momentima mi se činilo da je htjela biti bilo gdje osim tu. A mi, kad smo bili sa Merimom, bili smo u svijetu gdje je mir i dalje postojao.
Dječija Kuhinja je postala oličenje uspjeha. Nekoliko stotina nas smo naučili sve jedno o drugom, hrana se popravila, a April nam je čak dopustila da istražujemo ostatak univerziteta. Toliko smo voljeli tu Kuhinju da smo mrzili nedjelje, kad je bila zatvorena. Nedjeljom bi prali naše male kantice, i brojali minute do ponedjeljka kada bi opet stajali pred kapijom i čekali April, obučenu u kostim radi autoriteta, da dođe i otključa našu Kuhinju.
I tako je to bilo oko godinu dana do jednog poslijepodneva kad sam čula projektil na putu ka Kuhinji. Taj zvuk, kao da se milion noktiju u isto vrijeme spuštaju po tabli, dok se konačno nije završilo u snažnoj eksploziji negdje u blizini. Emocije su izlazile iz mene kao u nekom drevnom obredu. Prvo strah, onda olakšanje, i na kraju osjećaj krivice.
Pričekala sam da i druga pukne prije nego što sam se približila univerzitetu. To je bio trik. Prva granata bi obično pala, a za njom i druga nekoliko minuta kasnije, kada bi se ljudi okupili da pomognu ljudima koji su bili povrijeđeni od prve. Ponekad, kao tog puta, druga granata nije ni došla, ali nisam htjela rizikovati. Vratila sam se kući.
Kasnije smo čuli da su neki ljudi poginuli. Ništa novo. I mlada djevojka.
Ali nisam znala ko dok se nisam vratila u Kuhinju. Kada je moj pogled nije susreo, a uvijek je bila tu, nije mi trebalo objašnjenje.
Ti dani su za neke od nas bili zadnji dani da smo došli u Dječiju Kuhinju. Kuhinja je nastavila bez nas, ali nije više bila ista. U grču bijesa, dosta nas djevojčica smo odrezale kosu. Već smo razmišljale o menstruaciji i ljubljenju, a Dječija Kuhinja nije bila mjesto za takve diskusije. Lutajući ulicama kostura koji je ostao od našeg grada, oduzeli smo pravo bilo kome da ikad više postane Sarajevska mala pjegava plava.
Prep Time:
Yield:
Category:
Print
PinIngredients
- 1 supena kašika germe
- 1 supena kašika šećera
- 300 mililitara mlijeka
- 3 supene kašike putera
- 4 supene kašike tople vode
- 600 grama brašna
- 50 grama čokolade za kuhanje (narendane)
- 1/2 kašičice soli
- 2 supene kašike šećera
- 1 žumanjce
- 400 grama nutele
Instructions
- Pomiješajte germu sa šećerom i toplom vodom. Ostavite petnaestak minuta da nadođe.
- U manjoj tavi ugrijte mlijeko i puter dok se ne istope zajedno, a zatim isključite i ohladite dok ne dosegnu mlaku temperaturu.
- U većoj zdjeli, sjedinite brašno, čokoladu, sol i šećer. Dodajite mlijeko i puter i zamijesite tijesto kao za hljeb. Ostavite oko sat, sat i po da nadođe.
- Pobrašnite radnu površinu, i prebacite tijesto na nju. Podijelite na dva dijela i mijesite svaki još nekoliko minuta. Uzmite prvi dio i razvijte u pravougaonik sa oklagijom, dok ne dosegne debljinu malog prsta. Premažite sa 150 grama nutele. Uradite isto sa preostalim tijestom. Prebacite u tepsiju u kojoj ćete peći, premažite sa žumanjcem i ostavite oko 45 minuta da ponovo nadođe.
- Zagrijte rernu na 200°C. Ubacite tepsiju i pecite 10 minuta. Smanjite na 180°C i prekrijte folijom. Pecite dodatnih 25tak minuta. Isključite rernu i ostavite štrudlu dodatnih 5 minuta u rerni a zatim izvadite. Pričekajte 15-20 minuta da se štrudla ohladi prije nego je jedete.
Notes
Obratite pažnju da čekanje da tijesto nadođe nije uljkučeno u vrijeme pripreme.
Leave a Reply