Savršene suhe kiflice od samo tri sastojka (margarin, jaja i brašno), punjene džemom pa pečene. Klasična isprobana kombinacija koja pobjeđuje svaki put!
Kad smo stigli u Ameriku, otkrili smo malo društvo bosanskih izbjeglica koji su živjeli u Vašingtonu i okolici.
Kao i mi, ostavili su jedan život u zamjenu za drugi. Kao i mi, neki su bili dole tokom rata, pa su i dalje prestrašeno prelazili ulicu pomno promatrajući okolne uzbrdice. Gledali su u brdašca s nepovjerenjem. Ustuknuli bi i na najmanji bljesak stakla dok je neko otvarao prozor. Ovo je vrsta preživljavanja koji naučite uz snajpere, a snajpera je u Sarajevu bilo previše tih ranih devedesetih.
Drugi su proveli ratno vrijeme u drugim zemljama, ponovo napravivši svoj dom, i od njih je tražen povratak. Evropske zemlje, Njemačka na primjer, su davale pare BiH izbjeglicama da se vrate nazad u svoje spržene gradove i počnu ih podizati. Ali Amerika je i dalje imala program za izbjeglice na koji su ljudi mogli aplicirati i doći u obećanu zemlju. Mnogi su to i uradili.
I tako se pojavio melanž Balkanaca u, i okolini, grada Aleksandrije u saveznoj državi Virdžiniji.
Brzo smo se zbližili. Ta prijateljstva su bila naša poveznica sa životom tih godina. Generacijski smo se podijelili i našli svoj komforni ritam, ali smo svi dijelili muziku, kuluturološke ekscentričnosti, i šale koje neko sa strane ne bi mogao razumijeti.
A dijelili smo i naš slatki jezik, koji se kako je vrijeme prolazilo mijenjao, polovio i rastao, pa smo se priljepili za njega kao luđaci. Te riječi, ti naglasci, ti zvukovi koje smo posjedovali tako dobro, odjednom počeše da zvuče strano. Engleski, na svoj skromni i potajni način se počeo javljati u našim rečenicama, dok neki nisu potpuno napustili stari jezik i naklonili se novom.
Jedna od porodica sa kojom smo se sprijateljili je bio par sa dvije kćerke. Kćerke su bile prelijepe, kao i majka im. Visoke i vitke, sa kožom slonovače i tamnom, tamnom kosom, podsjećale su na princeze iz ruskih bajki.
Jedna je bila mojih godina pa smo neko vrijeme bile bliske prijateljice. Starija je bila nekoliko godina ispred nas i radi zdravstvenih problema život je odlučio da neće moći da bude dio svih njegovih iskustava.
Ali njihova majka, e pa svijet dugo nije vidio jednu tako čvrstu osobu. Ona je bila ta koja je najviše vukla. Kao i svaki nestripljivi tinejdžer, mislila sam da je smor. Stajala je iznad nas kao neki veliki kišobran, čekajući svijet da se baci na nas. A tih godina smo mi željeli ono suprotno, da se mi bacimo na svijet.
Ta žena je kreirala stvari iz ničega. A kad nije mogla, koristila je svoju nepresušnu maštu. Radila je to za obadvije kćerke, a pogotovo za stariju.
Rezultat je bio savršen. Obična osoba nije iskusila ni pola onoga što je iskusila ova djevojka zahvaljujući svojoj majci.
A mama je radila sve to naizgled bez napora, još sa velikom dozom humora.
Ovaj crni, teški, izlječivi humor je specifičan za BiH. Ljekovit je. Brutalno iskren. Ocjenjuje jedan narod bez rezervacije. Spusti jedan čitav mentalitet na osnovne generalizacije o njemu. Iskren je. Pokazuje potencijal za potencijal.
A znate, kad se nasmijete, stvari budu malo lakše. Odjednom savršenstva postaju nesavršenstva, a nesavršenstva postaju savršena baš takva kakva su. Odjednom zasija sunce gdje sunca nikad nije bilo.
Odjednom život bude dobar.
A život je bio dobar. Napravili smo ga dobrim. Pokupili smo svoje komade. Dan po dan, godina po godina, postali smo bitan i važan dio Vašingtonskog regiona kao i generacije izbjeglica prije nas.
Jedan par je otvorio restoran. Družili smo se tamo, slavili Nove Godine i ostale praznike. Konačno se moglo kupiti pite. Konačno se mogla kupiti Vasina torta. Mjesto gdje smo mogli sjesti da pričamo, plačemo i smijemo se. I poslati šefa u pičku materinu, i čuti gdje se otvorilo novo radno mjesto.
Razvili smo nove tradicije koje su obuhvatale zajedničko slavljenje praznika. I iako sam kao mlada odrasla osoba bježala da formiram svoje tradicije i svoje derneke, tajno sam voljela posjetiti i ove. Bio je tu osjećaj intime, osjećaj da ste okruženi ljudima koji zaista žele da uspijete, koji su vidjeli i svoj udio u vašem uspjehu i odrastanju.
A hrana na ovim okupljanjima je bila neopisivo dobra.
Obično nas je bilo toliko mnogo da nam je trebao jedan čitav stol da drži sva jela. Nekad sam se plašila da će jedan od tih stolova da pukne pod težinom i ubije nekoga. Ne znam ni sama kako smo ovo uspjeli zaobići.
Tu se svega moglo naći. Od pita, salata, torti, šnicli, štrudli, i baklava, a domaćica bi vam još spakovala nešto da ponesete kući. Svaki put. Svaka domaćica.
Od svega toga ja sam najviše voljela suhe kiflice sa džemom, koje je pravila majka sa početka priče.
Svaki put, za svako okupljanje, ona bi došla sa poklonom za sviju. Nekad bi to bio upaljač za dame koje su i dalje pušile, a kad ste ga upalili umjesto vatre bi na vrh izletila mala ćuna. Nekad bi svima donijela malu igračku balerinicu.
Ali često je znala donijeti ove kolačiće. Mislim da nije znala, ali za mene su ti kolačići bili početak i kraj svakog slavlja.
Dala je mami recept prije nego što se mama vratila u Sarajevo. Od tad, ove kiflice se uvijek nađu za našim prazničnim stolom.
Obično nisam ljubitelj kolačića bez šokolade. Ali ovi su tako mekani, tako sočni, da se istope čim ih počnete jesti.
Jedan recept vam daje oko 72 kolačića. Dobro se čuvaju. Ostavite ih na balkonu ili na hladnom mjestu pa čak i sedmicu dvije, i opet će biti svježi.
A i fantastičan su poklon. Samo ih ubacite u neku kutiju za kolače, i gledajte kako vam se prijatelji vraćaju u djetinjstvo.
Svaki put kad ih jedem, podsjetim se tih ranih godina u SAD. Podsjete me i na putovanje u Njujork, kad smo se sve mi žene, i djevojke, okupile da idemo, osim naše drage prijateljice koja je putovala sa svojim ocem.
Dok smo radili obične turističke stvari koje se rade na Manhattan-u, prvi put sam čula tu ženu da je direktno rekla nešto i na tu temu. ‘Hodam, i sve se okrećem da vidim gdje je ona, da znam da je sigurno prešla ulicu.’
Do tog momenta je nisam razumjela. Ali u stvari nisam je u potpunosti razumjela sve do nekoliko godina kasnije kada nisam mogla zaspati jer sam slušala nečije disanje da budem sigurna da su još živi.
Ali kiflice su danas sretna uspomena. Oni su spomen na predivnu ženu, i njenu familiju koja se širi.
I fantastične ljude koje sam upoznala kroz život, i vrijeme kada sam postajala odrasla osoba, između dva svijeta, u malom društvu koje se proširilo. Društvo koje je čvrsto čuvalo svu svoju djecu učahurenu dok nismo bili spremni da raširimo krila.
A odletjeli smo svi mnogo dalje nego što smo se mogli nadati.
Category:
Print
PinIngredients
- 500 grama margarina (sa sobne temperature)
- 1 jaje + 2 žumanjca
- 3 supene kašike pavlake
- 3 supene kašike kvasca
- 1 limun (samo kora, samljevena)
- 650-700 grama brašna + malo više
- 350-400 grama džema (od šljiva, smokve, ili šipka)
- 500 grama šećera u prahu
- 1 supena kašika vanilinog šećera
Instructions
- U većoj zdjeli sastavite margarin, žumanjca, jaje, pavlaku, kvasac i narendanu koru od limuna. Izmiksajte mikserom nekoliko minuta.
- Isključite mikser i nastavite mijesiti rukom, i počnite dodavati brašno dok mijesite. Kad je tijesto tvrdo, i puterasto, a gustoće ušne resice, spremno je. Podijelite ga na tri jednaka dijela. Premijesite svaki dio još nekoliko minuta i stavite na tacnu. Prekrijte krpom i stavite u frižider. Pustite da prenoći.
- Izvadite tijesto iz frižidera i ostavite na sobnoj temperaturi da se ugrije (oko 45 do 60 minuta).
- Pospite radnu površinu sa dosta brašna. Opet podijelite svaki dio tijesta na tri jednaka dijela tako da ćete dobiti ukupno devet manjih dijelova tijesta.
- Uzmite jedan dio i udarajte ga šakom po sredini da se malo izravna. Potom ga razvaljajte u krug (debljine otprilike 1 cm) sa oklagijom. Narežite na osam komada kao picu. Stavite čajnu kašiku džema na deblji dio svakog komada. Urolajte od veće ka manjoj strani s tim da džem ostane unutar kiflica. (Nešto džema će izaći tokom pečenja, to je u redu.)
- Ponovite proces za preostala tijesta. Zagrijte rernu na 250°C.
- Obložite tepsiju sa papirom za pečenje i poredajte kiflice pazeći da ostavite malo prostora između svake da narastu. (Vjerovatno ćete morati peći iz dva puta.)
- Pecite 15 minuta, a zatim smanjite na 180°C, i pecite dodatnih 20 do 25 minuta. Često provjerite kiflice, i čim dobiju zlatkastu boju, prekrijte folijom. (Brzo zagore, tako da morate često da provjeravate.)
- Izvadite iz rerne i ostavite da se hlade oko 20tak minuta.
- U velikoj zdjeli sastavite šećer u prahu i vanilin šećer. Uvaljajte kiflice u šećer i prebacite u kutiju za kolače. Čuvajte na hladnom mjestu i do nekoliko sedmica.
Notes
Od ovog volumena ćete dobiti 72 kiflice, a servirajte oko 3 po osobi. Ukupno vrijeme pripreme je otprilike 2 sata, ali između pravljenja tijesta i pečenja se tijesto ostavlja u frižideru da diše.
Leave a Reply