Titkuš je (više-manje) kljukuša sa slaninom. Narendani krompir, pomiješan sa lukom i začinima, plus koje jaje. Izljeven u vrelu tepsiju, i pečen tridesetak minuta. Kasnije ga možete preliti sa mlijekom, kefirom ili jogurtom. Ma poslastica prava!
Da li postoji nešto bolje od dobre večere na kraju predugog dana?
Prije nekoliko sedmica sam išla gledati neke štofove. Mama mi je dala prekrasan rokoko (rococo, francuski) kauč, jedan komad od tamnog, teškog drveta presvučen tirkizno plavim meblom sa zlatnim prugama. Ovakav dekor je previše ceremonijalan za moj spartanski duh (ovo možete primijetiti ako malo bolje pogledate fotografije s bloga – teško da ćete vidjeti stajling sa više od dva, tri detalja odjednom), tako da je mama kontaktirala majstora za presvlačenje namještaja koji je, što se kaže, na dobrom glasu: ekspert sa dobrom reputacijom, ili kako sam ga ja prozvala, najčudniji čovjek kojeg sam srela u posljednje vrijeme. A to vam puno govori.
Lik je došao obučen kao svaki balkanski gangster iz svakog balkanskog filma koji ste ikad gledali, u trenerci koja je vjerovatno bila Adidas. Došao je tačno u minut, i odmah sam pomislila da je to dobar znak. (Tačnost je nešto što se rijetko dešava ljudima u ovom dijelu svijeta. Ili bilo kojem drugom dijelu svijeta.) Došao je sa koferčićem na točkove, koji je munjevito otvorio da nam pokaže svoju kolekciju primjeraka štofova, i izvadio ih precizno, kao djevojčica koja skuplja salvete pa ih vadi iz kutije za cipele da bi ih vam pokazala jednu po jednu. Nije mi se svidio nijedan štof, i pomislila sam da je to loš znak.
Moja konfuzija je rasla iz momenta u momenat, pogotovo kada nas je upitao da mu pokažemo kauč, i natjerao nas da se odmaknemo od njega kao da je on deminer za minska polja, a mi neki radoznali posmatrači. (Sjećate li se serije IT Crowd, kad pokušavaju deminirati bombu?) Izmjerio je kauč sa preciznošću hirurga, kao da će ga cenat gore-dole glave doći. Rekao je tačno koliko mebla će mu trebati, i da ga kontaktiram istog momenta kada nađem odgovarajući. Ni u kom slučaju nisam smjela sama da ga kupim, jer je on želio da ode i napravi inspekciju da u meblu slučajno ne bi bio kakav falš. (Da li ste znali da su falševi regularna pojava kod štofova? Nisam ni ja.) Do tada je već bio uvrijeđen što sam uopšte mijenjala originalni tirkizno-zlatni mebl, a nastupio je sa toliko autoriteta da nisam smjela puno da se protivim. Rekao je da će se vratiti po kauč za dan, dva, i nestao.
E sad se vraćamo na početak priče gdje, prije nekoliko sedmica, idem gledati štofove. Prvo smo mama, mamina drugarica, Aleksandra i ja krenule zajedno maminim autom. Auto je odlučilo da se pokvari nasred puta. Mrzim to auto.
Crni dim je zahuktao iz haube. Mamina prijateljica je insistirala da mama “dobro pumpa gas, odmah će motor proraditi.” Poslije dobrog pumpanja da bi motor proradio, nešto je eksplodiralo u autu.
Nazvali smo BIHAMK i momak je stigao u isto vrijeme kad i muž mamine prijateljice, automehaničar strukom. Momak iz BIHAMKa je bio zbunjen čitavom situacijom, i pitao se zašto smo ga uopšte zvali jer su muž mamine prijateljice i mamina prijateljica – čiji nenaglašeni stav je bio da je dovoljno biti udata za automehaničara da bi se sve znalo o autima – odlučili da će se auto prebaciti u njegovu radnju i popraviti. U međuvremenu, muž mamine prijateljice se ljubazno ponudio da nas odvede do prodavnice za štofove.
A sada mala digresija. Tata je bio talentovan umjetnik. Jako talentovan. Ja sam naslijedila nula njegovog talenta za crtanje i slikanje. Ali sam dobila njegovo oko za estetiku. Za ovu opsesiju, mislim poklon, nemam zasluge. Ali me podsjeća na djevojku iz knjige Pattern Recognition od William Gibsona. Nju zapošljavaju marketinške kompanije najuspješnijih brendova jer ima alergiju na brendove. Ne može ni jedan da podnese. Čak i na odjeći skida svaku etiketu. Ali je to ujedno i izdaje. Kad je direktori marketinških departmana vide kako pravi grimase, znaju da će im proizvod biti hit.
Moj talenat je sličan njenom, ali ja sam umjesto na brendove alergična na stvari koje nisu visokog kvaliteta, ili ne posjeduju neku vrstu estetske komponente koja me zanima. Znala sam dobiti glavobolje sjedeći u loše namještenim prostorima, i znala sam nekad i nepozvana rearanžirati ljudima namještaj dok prave kafu. Usput, ne mogu smisliti kad mi ljudi daju prijedloge za materijal, namještaj ili odjeću.
Tako da je ovo bila opasna misija kad smo mama, mamina prijateljica, muž mamine prijateljice, Aleksandra i ja došle u prodavnicu sa štofovima u autu od muža mamine prijateljice koji je išao tako divno i bez problema. Kada su mama i mamina prijateljica otišle gledati neke bljuvotine od platana koje su jurišale iz sve snage na sva moja čula, pa sam se osjećala kao muškarac kad ga udare u muda, uspjela sam naći trenutak mira da pogledam štofove za svoj kauč. Brzo sam se odlučila za jedan bež štof bez dizajna (moj talenat je brz ako su okolnosti kako treba), uslikala ga za lika, i skupila nas da krenemo kući.
Do tad sam baš izgladnila. Padala je kiša i bilo je jako hladno. Poželjela sam se zamotati u dekicu i zaspati. Ali mamina prijateljica je insistirala da svratimo na kafu. Bila je to jedna od onih neizbježnih situacija gdje nisam mogla reći ne, tako da smo otišle. I tu sam prvi put probala titkuš. (Usput, njeni automehaničarski pokušaji na stranu, žena fakat zna kuhati. Titkuš je nešto pout kljukuše sa slaninom. Način pripreme je sličan zeljaniku, a ide savršeno uz šopsku salatu.) Bio je ukusan, i topao, i perfektan za kraj kišnog dana kada proljeća nema na pomolu.
Usput, talentovana ja, sam poslala pogrešnu sliku liku za presvlačenje kauča. Umjesto bež, kauč je dobio facelift od svijetlo sivog pliša. Ali lik je to uradio sa toliko pažnje da sam vidjela da je i kauč zadovoljan. Jedino što je zaboravio je da sačuva stari tirkizno-zlatni mebl za mamu. Poznavajući Bosance, a mogu to reći jer sam i sama Bosanka-Amerikanka, vjerovatno je prodao nekom ili presvukao tuđe stolice pa se zatim pretvarao da nema pojma o čemu pričamo. Ali svejedno mi je. Ne okrećem se ka starom.
Kauč je prelijep. Baš sad sjedim na njemu i jedem titkuš.
Prep Time:
Yield:
Category:
Print
PinIngredients
- 4 krompira (srednje veličine)
- 2 luka (mala)
- 2 jaja
- 100–200 grama slanine (sitno nasjeckane, ili suhog mesa)
- 3 supene kašike mlijeka
- 6 supenih kašika bijelog brašna
- 1/2 čajne kašike praška za pecivo
- So i biber po želji
Instructions
- Zagrijte rernu na 200°C. Pouljite tepsiju (korištena je tepsija od 30 cm), i stavite u rernu da se zagrije. (Ovako se titkuš neće zalijepiti za tepsiju. Ako se ulje počne pušiti dok pripremate ostatak sastojaka, izvadite tepsiju i dodajte još malčice ulja, ili je vratite opet da se zagrije kad je smjesa spremna.)
- U većoj zdjeli ogulite i narendajte krompir i luk. Dodajte slaninu zajedno sa ostatkom sastojaka. Dobro promiješajte drvenom kutljačom dok se sastojci potpuno ne sjedine. Pažljivo prebacite u vruću tepsiju i kutljačom izjedačite smjesu u tepsiji tako da je iste debljine sa svih strana.
- Pecite 20 minuta na 200°C povremeno okrećući tepsiju. Spustite temperaturu na 180°C i pecite dodatnih 10 minuta.
- Izvadite i (opcionalno) poprskajte sa malo vode. Pustite da se ohladi, a zatim iskomadajte rukama. Ako volite, uzmite mlijeko (jogurt ili kefir), i sitno narezani bijeli luk pa prelijte preko.
Leave a Reply