Čipkane, zapečene palačinke punjene gljivama, prelivene sa tartar sosom. Palačinke nisu više samo za dezert.
Nekad prije sam radila u Rosslynu. Rosslyn je dio Arlingtona, a Arlington je grad lociran u državi Virginia, tik do Washington DCa. Toliko su blizu da samo pređete most, i eto vas iz Rosslyna na ulici M, u srcu Washingtonskog Georgetowna.
Rosslyn je jedno čudno naselje, i takvo je od samog svog nastajanja. Nekad je Rosslyn trebao postati biznis centar za DC Metro regiju. Ovo razvijanje se desilo 1980tih i 1990tih godina, i ostavilo je Rosslyn u nekoj vrsti neprekidne stagnacije. Rosslyn više nije mogao da se vrati i opet stopi sa tradicionalnim dijelom Arlingtona. U istu ruku, nije nikad doživio zrelost potrebnu da bi bio postao nekakva korporaciona kolijevka za DC.
A sada, evo vam mali istorijski detalj, ako ste od tog posla.
Radi zakona zvanog Height of Buildings Act, najviša zgrada u Washingtonu je Washington Monument. Nijedna zgrada ne smije biti visočija. Sigurna sam da će se ovaj zako promijeniti kada dođe neki ‘developer’ asa uticajem. Kako god, Washington je radi istog uvijek imao kompleks. Nikad nije dosegao status velikog grada koji vas pogodi po ulasku u New York City ili Chicago.
Znate o čemu pričam? Visoki neboderi satkani od stakla koji sakriju sunce od asfalta, razdvojeni širokim avenijama jedan od drugog. Raskoš često predstavljen u prepoznatljivom paketu Amerike iz 1980tih. Materijalizam. Bankarstvo. Izgled zvani ‘nosim sunčane po noći’ (I wear my sunglasses at night).
Da budemo fer, DC je DC. Ne možete ga promašiti. Zaboraviti ga nećete nikad. Lijepo se separisao od ostatka Amerike sa dosta slobodnim posuđivanjem rimske i grčke arhitekture. I sa svojim fantastičnim parkovima. I prelijepim zgradama. I šarmantnim kućicama u nizu. Sve je to DC.
Ali nema tih nebodera, nema tog osjećaja mega-metropole, a svi žele da budu ono što nisu. Tako je za DC, Arlington, odmah tu preko mosta, bio perfektna lokacija za gradnju jednog takvog biznis centra. I tako se tu našao Rosslyn.
Rosslyn je Balkan DC Metro regije. Na raskrsnici. Ne možete ga ignorisati. Ali, sa koliko god istorjie, kulture i bogatstva bio okružen, nikad da Rosslyn se razvije u nešto specifično. Taman mu krene, i onda se pojavi neka nova grupa ljudi sa nekim novim idejama, i ništa od tog. Najnoviji planovi za razvoj su da se Rosslyn transformiše u neki biznis-plus-život centar. Ovaj put ‘zaprave’. A dok čeka tu novu nadogradnju, Rosslyn je pakao kroz koji Virginiaši moraju proći da bi se odvezli na posao putem GW Parkway autoputa.
Na vremenskoj skali, moje vrijeme u Rosslynu je palo između najnovijih planova za razvoj, i prošlog razvijanja koje je propalo.
Zgrada u kojoj sam radila se nalazila direktno iznad metro stanice. Starija jedna zgrada u fazi penzionisanja. Menadžment se sastojao od nesposobnjakovića na čelu sa antipatičnom ženom kojoj je stanje noktiju bilo važnije od stanja zgrade. Ali zgrada je imala fantastičan pogled na Washington.
Nikad prije, i vjerovatno nikad poslije, neću imati takav pogled iz kancelarije. (Ne žalim se, današnji pogled na Sarajevo mi je jednako drag.) Washington DC na dohvat ruke. Njegove ulice, ravnomjerno poredane po abecedi, ulice sa nazivom A, B, C… Te ulice, presječene na 90° sa ulicama nazvanim po brojevima 1, 2, 3. I konačno, sve one dijagonalno sasjeckane avenijama koje su dobile ime po američkim saveznim državama. Obala rijeke Potomac, obrubljena stablima japanskih trešanja koje oboje grad u rozkasto-crvenu početkom Aprila. Njene vode koje nose čamce veslačke momčadi sa univerziteta Georgetown sve do Alexandrije i nazad. More uspavanih putnika koji idu u stomak grada radi posla i škole.
I nezaboravi izlazak sunca iznad najmoćnijeg grada na svijetu.
A najbolja stvar o Rosslynu iz tog perioda? Hrana!
Svaki dan između 11 i 2, glavna ulica Rosslyna je bila obrubljena sa malim kamiončićima i prikolicama sa hranom. Kako je parking u DCu bio rigorozniji i skuplji, ovi mali biznisi na točkovima su se našli u Rosslynu. Nadahnuti našim entuzijazmom, ostali su tu.
Brilijantna je bila ta njihova ideja za biznis. Spakuj se i vozi. Parkiraj. Prodaji hranu. Spakuj se ponovo. Vrati se kući.
Šef kojeg sam imala tih godina je bio najbolji kojeg sam ikada imala, a i volio je da jede čak više i od mene. Bio je fasciniran sa mojom motivacijom da ručam u 11, kad većina njih još nije ni doručkovala. Kada nismo zajedno ručavali, onda smo se konsultovali oko toga gdje je najbolje jesti taj dan.
Vrlo često se desilo da su najbolje bile upravo palačinke koje je pravio zgodni momak iz Belgije. Došao bi svaki dan u isto vrijeme, i parkirao svoju prikolicu na istom ćošku. Bez obzira šta se dešavalo oko njega, ili kako mi kažemo orilo-gorilo, on je radio svoj posao i drugi ga nisu zanimali. A njegov posao je bio da pravi velike, tanke, čipkane palačinke koje su izgledale kao satkani stolnjaci koji su pripadali na nekom prazničnom stolu, prije nego na papirnom tanjiru na kojem bi završile prije nego što bismo ih mi smazali.
Ovaj Belgijanac nas je svaki put postojano napominjao da su palačinke belgijski izum, a ne francuski, i ujedno je bio i prva osoba koja me inspirisala da od palačinki napravim nešto slano. Do kada njega nisam upoznala, palačinci su bili tu da se ispune Nutellom ili evrokremom. Sada ih filujem sa svim i svačim, pečem ih, zapečem ih, čak ih i pohujem.
Jedan od načina na koje volim praviti palačinke je u današnjem receptu. Prvo se izdinstaju gljive i luk, a zatim se palačinke napune sa tim istim filom. (Kad smo kod gljiva, volite li gulaš?) Sve se to dobro namaže tartar sosom, i zatim zapeče u rerni. Samo malčice. Dok palačinke ne porumene. Dok ne postanu sve ono što one misle da žele da budu.
Podsjećaju me tako na Rosslyn.
Prep Time:
Yield:
Category:
Print
PinIngredients
- Nadjev:
- 1 luk (sitno nasjeckan)
- 500 grama gljiva (šampinjoni, nasjeckani)
- 1 čajna kašika soli
- Palačinke:
- 280–300 grama brašna
- 2 jaja
- 1 čajna kašika praška za pecivo
- ½ čajne kašike soli
- 480 mililitara mlijeka
- 240 mililitara vode
- 240 mililitara ulja
- 2 supene kašike putera
- Prelijev:
- 225 grama tartar sosa
Instructions
- U dubljoj tavi zagrijte jednu supenu kašiku ulja i dodajte luk. Dinstajte na srednjoj vatri dok se luk ne kristalizuje, a zatim dodajte gljive. Nastavite dinstati i miješajte povremeno dok gljive ne omekšaju. Skinite sa vatre.
- U većoj zdjeli sastavite brašno, jaja, prašak za pecivo, mlijeko, i sol. Miješajte smjesu sa kuljačom nekoliko minuta, a potom koristite mikser. Izmiksajte i dodajite vode u smjesu. (Volumen vode će zavisiti od tijesta.) Miksajte dok smjesa ne postane skroz glatka i bez grudvica, gustoće slične vrhnju za kuhanje.
- Izlijte ulje u manju zdjelicu, a zatim namočite papirnu salvetu u njega. Koristite salvetu da sa njom podmažete tavu u kojoj ćete peći palačinke. Zagrijte tavu dok ulje ne bude potpuno vrelo, a zatim smanjite na srednje.
- Sa kutljačom za supu zagrabite smjesu za palačinke i izlijte u tavu. Protresite tavu da bi smjesa ravnomjerno prekrila dno tave. Pecite palačinku oko tridesetak sekundi sa svake strane. Kada dobije duboku zlatnu boju, gotova je.
- Ponovite dok ne ispečete sve palačinke. Sa ovom smjesom bi trebali dobiti oko petnaestak palačinaka.
- (Ovaj korak možete raditi paralelno sa pečenjem palačinaka.) Zagrijte rernu na 175°C do 190°C. Ubacite puter u tepsiju veličine 25x40cm i zagrijte u rerni.
- Nafilujte svaku palačinku sa kašikom ili dvije gljiva, i zarolajte, a potom ih poredajte u tepsiji.
- Prelijte sa tartar sosom, i zapecite oko 10 do 15 minuta.
- Uz serviranje dodajte još tartar sosa.
Leave a Reply