Sok od zove je okrepljujući, osvježavajući, domaći napitak od cvjetova istoimene biljke. Ukoliko su vam kupovni sokovi prejaki, a voda vam nije dovoljna za osvježenje, onda je sok od zove idealan za vas.
Čim zova počne da cvjeta u kasno proljeće, pijace u Sarajevu budu preplavljene gomilama malih žutih cvjetova kojim trgovci okite svoje tezge. Ne možete ih promašiti, a lako ćete ih prepoznati. Svi ti cvjetovi izgledaju isto, svijetlo-žuti su, i znaju ostaviti žuti trag po rukama ako ih ne držite kako treba.
Kao i jorgovan, zova ima izraženu aromu. Kad je namirišete, zova će vas vratiti kroz sjećanje u trenuntak kad ste prvi put osjetili njen miris. Možda je to bilo u momentu vašeg prvog poljupca. Ili možda kada ste po prvi put izašli sa prijateljima da proslavite svoj rođendan. U svakom slučaju zovin je miris koji se pamti. (Mala digresija: na Balkanu slavljenik izvodi prijatelje na rođendan o svome trošku. Pa ako držite do svog budžeta pripazite koliko prijatelja pozivate. :))
Cvjetovi zove obožavaju pažnju i traže mnogo vode. Ukoliko ih kupujete samo da u svoj dom unesete malo svježine, odmah ih stavite u vazu sa vodom i smjestite na neko sunčano mjesto da ne bi uvenuli.
Sad se sigurno pitate zašto su svi ludi za ovim, malim, žutim, oporim, cvjetnim patuljcima? E, pa zato što je sok koji ova biljka pruža izvrstan. I usput nagovještava da je topli period godine pred nama. Dugi ljetni dani kad se, radi paklene vrućine, ne smije izaći vani izmedju 12h-16h, a i noći, noći idealnih da se izvuku haljine koje već dugo vise u ormaru.
Ispijanje soka od zove je uobičajeno za ljetni period u Sarajevu. Pije se za ručak, uz večeru, a i između njih. Pije se da odagna mamurluk, ali i iz zdravstvenih razloga.
Sok od zove koji ćemo praviti zahtjeva nešto više vremena za pripremu, završni oblik mu je sirup. Što znači da ćete kad ga budete pili, u čašu usuti dvije do tri supene kašike sirupa i razblažiti ih sa običnom ili mineralnom vodom.
Ovaj recept mi je ustupila moja rodica Đ. Ona je stručnjak za kuhinju, i zna kako stvoriti čaroliju od samo nekoliko sastojaka. Njen recept je nešto drugačiji u odnosu na ostale, npr. ne uključuje kipuću vodu za pravljene sirupa. Umjesto toga, sok se formira tako što se ostavi da prenoći nekoliko dana zaredom.
P.S. Pravili smo mi i druga zanimljiva pića na blogu. Sjećate li se višnjevače? Ili smreke? A ako vam se baš i ne kiseli, možete napraviti laganu limunadicu sa bijelim vinom.
Slijedi drugi dio priče koja prati moj život…
Službeno, imigranti su osobe koje napuste svoju zemlju da bi se naselili u nekoj drugoj. A izbjeglice su osobe koje napuste svoju zemlju jer im je život u opasnosti. Imigranti imaju vremena da razmišljaju o izboru kojeg donose, nekada čak i godinama, dok izbjeglice svoju odluku moraju donijeti vrlo brzo, nekad za minut ili dva.
Hoćete li iskrenu definiciju?
Izbjeglice vam dođu kao imigranti imigranata.
A mi smo došli u SAD kao izbjeglice.
Na početku je to bilo jedno teško iskušenje. Ali budući smo bili izbjeglice nismo se smjeli žaliti, jer dobili smo svoju šansu. To je kao da vam neko pokloni besplatno par cipela – ako ih uzmete, ne možete se žaliti da nisu udobne. Nije nama bio težak nedostatak razumijevanja, nego nedostatak interesa.
U svakom slučaju, bila sam zahvalna zvijezdama da smo u Americi. Ipak je to zemlja relativno “novih” ljudi. Čak i najstarije porodice, ti Lewisi i Clarkovi, ovdje su svega nekoliko generacija. Tako da se nikad nisam plašila neuklapanja u društvo. Tokom cijelog svog boravka u Americi, kako u teškim vremenima, tako i u onim dobrim, nikada se nisam osjećala kao građanin drugog reda.
Drugačija. Svakako. Veoma drugačija ponekad. Ali kao građanin drugog reda? Nikad.
U Evropi je bilo drugačije. Mnogo Bosanaca (i izbjeglica iz drugih krajeva svijeta) nikad nisu postigli takav stupanj jednakosti da zemlje u koje su došli mogu nazivati svojom drugom domovinom. Naravno, Amerika nije davala toliko mnogo povlastica i socijalne pomoći kao evropske zemlje (Švedska, Norveška, Njemačka) koje su izdvajale (i još uvijek izdvajaju) za izbjeglice. Ali iz priča koje sam čula, znam da se mnogi ljudi ne osjećaju jednakim u svojim novim zemljama, iako u njima žive već nekoliko decenija.
Ali pretpostavljam da je razlika taj “American way,” (američki način).
Dobiješ šansu. Možeš biti čudan. Možeš biti neobičan. Ili potpuno prosječan. U svakom slučaju bićeš bačen u borbu sa vukovima, sve dok ne zaradiš svoj komad hljeba i dok ne dokažeš da vrijediš. Ovo pravilo vrijedi za sve, bio u pitanju rođeni Amerikanac ili ne.
Možda se zbog toga izbjeglice koje završe u Americi osjećaju više “kod kuće” nego one koje završe u Evropi. Zato što se bore za svoj komad “zapada” zubima i svime što im je na raspolaganju. Taj proces ih čini lojalnim članovima društva. Slično kao kad ulazite u bratstvo ili srestrinstvo. Mnogo je tu uznemiravanja, zanemarivanja, poniženja (mentalnog, a i druge vrste) ali jednom kad se dokažeš, zaživjećeš. Nije uopšte humana strategija, ali tako to ide.
Još uvjek se sjećam, kao da je bilo jučer, svoje prve noći u Americi.
Sletjeli smo na JFK aerodrom, zatim autobusom projurili kroz Manhattan ka drugom aerodromu. Zasljepilo nas je svjetlo gradske džungle koju smo prepoznali po sjećanju iz filmova. Buka, gužva, užurbanost, sve je izgledalo tako perfektno, tako filmski.
Nažalost, to nije bila naša konačna odrednica. Odatle smo odletjeli za DC još te iste ljetnje noći koja je odisala vlažnošću. Moj amidža, koji je stigao u Ameriku nekoliko godina ranije, uredno nas je čekao na aerodromu. Izgledao je starije i umornije nogo što sam ga pamtila, ali i sretan što nas ponovo vidi.
Prije nego nas je odveo do našeg novog doma, zamolili smo ga da nas provoza po gradu. Iako već iscrpljeni, morali smo osjetiti novo okruženje. Morali smo izaći iz auta i pod stopalima osjetiti tlo, da bi bili sigurni da sve ovo nije san i da sutra ujutro kad se probudimo, prvo što ćemo čuti neće biti biti rafali iz oružja.
Vozili smo se pustim ulicama Washingtona, u sitne sate, u amidžinom svijetlo-plavom Dodge Spiritu. Prošli smo pored zgrade kongresa i zamijenili je za Bijelu kuću. Prošli smo pored Bijele kuće i zamjenili je za muzej. Vidjeli smo široke ulice, i još šire parkove sa drvećm koje je zaklanjalo pogled na zvjezdano nebo.
Vozio nas je sve do puta za Maryland, odatle nas je vratio nazad. Kroz prozorsko staklo posmatrali smo na hiljade kuća poredanih jednu uz drugu u savršenom nizu, iza kojeg je dolazio drugi niz, treći i tako unedogled. Ti prizori izmiješali su se sa onim veličanstvenih bijelih objekata izrađenih u neoklasicističkom stilu, ličeći na svoje uzore iz antičkog Rima. Bile su to državne institucije naše nove domovine. Na kraju, provezli smo se kroz treperavo svjetlo Crystal Citya, i negdje između tog mjesta i ulice Mary Lynn – našeg novog doma – sinula mi je misao: “Sve će biti u redu.”
Sljedećeg dana, nakon mnogo Ginger Alea, (ili bezbojne Pepsi kako je ja zovem), dok sam gledala mapu Washingtona otkrila sam da ulica Mary Lynn ne postoji, bar ne u Alexandriji gdje bi trebala biti, već drugdje, u Fairfax kantonu države Virginije. Tad sam shvatila da smo u nečemu što se zove predgrađe; ne u mjestu, ne u gradu, već predgrađu. Shvatila sam da život nije ništa manje komplikovan ni na ovom kraju svijeta.
Još jednom sam se našla u čardaku ni na nebu, ni na zemlji.
Print
Category:
Print
PinIngredients
- 40 do 50 velikih cvjetova zove
- 16 šolja vode
- 16 šolja šećera
- 2 do 3 supene kašike limuntosa
- 1 limun
Instructions
- Cvjetove zove (svaki je otprilike veličine šake ) ubacite u veliku zdjelu i zalijte sa 16 čaša vode. Ostavite tako 24h.
- Narednog dana dodajte 16 čaša šećera i jednu supenu kašiku limuntosa u cvjetove sa vodom. Ostavite 24h, ali dobro promiješajte par puta u toku dana.
- Trećeg dana sok iscijedite kroz cjediljku u drugu posudu. Cvjetove zove jako stisnite da iz njih iscjedite svu tekućinu. Bacite iskorištene cvjetove, dodajte preostali limuntos, i iscjeđeni limun u sirup. (Ovdje možete probati sirup da vidite da li je omjer kiselosti i šećera po vašem ukusu. Na osnovu toga, odlučite koliko limuntosa i limunovog soka da dodate.) Izmiješajte dobro i pustite da odstoji oko jedan sat.
- Ugrijte rernu na 150C, operite 4, 5 staklenih boca (svaka od 1 litar ili 4 šolje zapremine) u vodi sa detrdžentom. Isperite dobro i posušite. Položite ih na pleh i ubacite u rernu da se dobro osuše oko 15 min. Tako ćete ih ujedno i sterilisati.
- Pažljivo izvadite boce iz rerne, i uspite sirup iz posude u njih dok su još zagrijane. Ovo će biti drugi put da presipate sirup pa ovaj put koristite gazu (ili cjediljku za čaj) za presipanje.
- Ostavite boce na hladnom mjestu. Sok može trajati do nekoliko nedjelja ako ga držite na hladnom mjestu (ili frižideru).
- Kad ga želite poslužiti u čaši sipajte 2 do 3 supene kašike sirupa i zalijte mineralnom ili običnom vodom.
Notes
Ako želite manju količinu sirupa, sastojke prepolovite. Proces ostaje isti.
Leave a Reply